“Moj otac i ja posjetili smo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i on upita mog oca: ‘Je li ovo tvoj sin?’ ‘Da, to je moj sin, tako mi Gospodara Kabe!’, moj otac odgovori...”

U ovoj predaji, Ebu Rimsa, radijallahu anhu, spominje da je sa svojim ocem otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on pitao da li je on njegov sin. Otac mu je to potvrdio i zakleo se, pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmiješio zbog toga, te kazao da niko neće odgovarati za zločine druge osobe, bila mu rod ili je, pa čak ni otac za sina, i obrnuti. Grešnik će sam odgovarati za svoje grijehe, a ne i za tuđe, kao što Uzvišeni kaže: “...i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi” (El-En’am, 164). Odgovaranje za tuđe nedjelo bila je praska pagana, pa ju je islam dokinuo. Ne može se kazati da plaćanje krvarine i “kasama” (zaklinjanje pedeset puta da neki tvoj sunarodnjak nije nešto učinio) spada u snošenje posljedica nedjela koje nisi ti uradio. Naime, plaćanje krvarine i “kasama” oblik je međusobnog potpomaganja muslimana, tim prije jer bi bližnji naslijedili prijestupnika da umre, pa stoga moraju platiti krvarinu kad on pogriješi.