“Muslimani su jedinstveni u odnosu na druge, njihov život i imetak podjednake su vrijednosti, obavezni su da poštuju dogovor najslabijih među sobom, a i oni najudaljeniji od neprijatelja imaju pravo na ratni plijen.”

Hadis upućuje na to da su muslimani obavezni da budu ujedinjeni i da tako nastupaju pred neprijateljima, odnosno, zabranjeno im je da se razilaze i međusobno ponižavaju i nipodaštavaju. Pred neprijateljima treba da pokažu da su jedinstveni povodeći se za riječima Uzvišenog Allaha: “Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Alu Imran, 103); “I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali” (El-Enfal, 46). Među vjernicima, muslimanima, kada se radi o odmazdi i iznosu krvarine, nema nikakve razlike, i nijedan musliman ne smatra se vrednijim od drugog muslimana ni po porijeklu, ni po rasi, ni po pripradnosti nekom mezhebu. U hadisu se ukazuje i na to da poštovanje sigurnosti koju nevjerniku zajamči jedan musliman postaje obaveza cijele zajednice i nijednom muslimanu nije dozvoljeno da prekine ili povrijedi dogovor koji je taj musliman sklopio sa nevjernikom. Pored toga, hadis ukazuje i na to da ratni plijen koji u sukobu zaplijeni jedna skupina boraca pripada i vojniku koji je bio na najudaljenijem položaju u vojsci i on polaže pravo na taj plijen jer je i on bio pripadnik te vojske. Isto tako, na ratni plijen koji je od nevjernika zaplijenjen bez borbe i koji je pohranjen u državni trezor polažu pravo i oni koji su bili direktni sudionici borbe i osvajanja plijena, ali i oni vojnici koji su bili udaljeni od poprišta borbe, u pozadini.