Dvije žene iz plemena Huzejl su se posvađale, pa je jedna na drugu bacila kamen i ubila je zajedno sa onim što je nosila u stomaku.

Dvije žene, inoče, iz plemena Huzejl su se posvađale, pa je jedna na drugu bacila manji kamen, koji inače ne ubija osobu koja se njim pogodi, ali u ovom slučaju je njime ubila tu ženu i zajedno sa njom i dijete koje je nosila u stomaku. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, presudio je da se za krvarinu ploda treba osoboditi najbolji rob ili robinja, jer ovo nije bilo namjerno ubistvo, te da je to dužnost njene rodbine po ocu. Pošto se krvarina isplaćuje nakon smrti te žene ona pripada njenom ocu i ostalim nasljednicima, dok ostaloj rodbini ne pripada ništa. Tada je Hamel b. En-Nabiga, a on je bio otac žene koja je nenamjerno ubila svoju inoču, rekao: "O Allahov Poslaniče, kako da plaćam krvarinu za mrtav zametak, koji nije jeo, niti pio, niti je pričao, pa da znamo da je uopšte bio živo biće", a sve ovom je rekao na pjesnički način. To se nije svidjelo Vjerovjesniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, jer je ovim govorom i ovim načinom želio izbjeći šerijatski propis, kao što to rade vračari koji ovakav govor koriste kako bi bespravno uzimali i jeli imetak drugih ljudi.